***Ignored no more***
14.02.2008., četvrtak
Bla bla bla
|
samo da bi ih bilo dvadeset... |
- 00:16 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (0) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...
22.12.2007., subota
Never give up, never surrender.
|
HVALA NAPREDNOJ VERZIJI HELPDESK-a NA PROMPTNOJ REAKCIJI (NIJE ŠALA, DOBIO SAM ODGOVOR U ROKU 3 SATA OD SLANJA MAILA!!). Pusek, helpdesk, SRETAN VAM BOŽIĆ!!!! Zlica, pusek u oba guzeka! |
- 19:40 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (2) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...
30.11.2007., petak
Time-out
|
Kamo je nestao ovaj tjedan? Istini za volju, tek je petak ali kao da je i nedjelja što se mene tiče. Naime, izvanredni su ispitni rokovi i shodno tome faksa nema, tako da lijenčarim po kući i ne radim apsolutno ništa vezano za učenje jer sam si obećao da će ovaj tjedan biti moj psihički godišnji odmor. Kao što su oni nesretnici koji su osuđeni na to da me gledaju more or less daily mogli primjetiti, u zadnje vrijeme se ponašam poprilično trulo, bitchy, otresito, bezobrazno, kukam na sve živo i mrtvo, ništa mi se ne da, sve mi je teško i nakon svega toga očekujem da me ljudi shvate. E pa nakon što mi je novostvorena B.essa jasno i eksplicitno dala do znanja prije jedno tjedan dana da se ponašam kao dickhead, odlučio sam iskoristiti ovaj tjedan za psihički se odmoriti i promijeniti malo svoje ponašanje. Jer zbilja nisam takva osoba koja će gurati granice prijateljstva dalje nego što bi one trebale sezati. A ujedno je i bezobrazno iskušavati strpljenje drugih kada ga ni sam nemam. Tako da sam ovaj tjedan fino lijepo odmorio sivu tvar, napumpao si prag tolerancije i sada je ponovo na svojoj staroj razini, porazmislio malo o brojnim stvarima koje kradomice muče već spomenutu sivu tvar kad ja ne obraćam pozornost... Generalno sam mnogo vedriji i teže mi se pali fitilj na raznorazne gluposti kojima su ljudi skloni. Nadam se da ću i malo manje rondati na sve što me okružuje iako će to biti malo teže postići jer ja JESAM gunđanje i rondanje, to mi je trademark.. No moram priznati da mi je dosadilo... Biti sam doma po cijele dane i u sklopu svoje rehabilitacije ne kontaktirati s vanjskim svijetom. Doduše, napravio sam nekoliko iznimaka, a to su tečaj znakovnog, forumaški susret i Cinestar (zvao me šef da dođem jučer raditi jer je stigla dostava...o tome kako sam sada psihički izliječen ali fizički dokrajčen neću pisati jer me bole prsti). Moram samo spomenuti kako sam oduševljen tečajem znakovnog jezika, ne samo zato što mi je to općenito prvi tečaj u životu i idem na njega zato što želim, a ne zato što moram, nego i zato što me ispunjuje. Prva stvar koja me veseli je činjenica da me actually ide i da se veoma često (ako ne i uvijek) prvi javim za izići pred grupu i izvesti određene znakove ili grimase, čak i ako ih treba spontano napraviti, bez da instruktor prvo pokaže. Takav je bio primjer s izrazima lica koje smo radili na drugom satu. Izrazi lica su veoma važni u znakovnom jeziku jer često isti znak popraćen različitim grimasama poprima sasvim oprečno značenje. U svakom slučaju, bilo mi je drago kada mi je instruktor, koji je izvorni govoritelj hzj jer je gluh, rekao da sam trebao biti glumac jer je moja mimika, kaže on, bila besprijekorna. A ja nisam mogao doći sebi od šoka što sam se uopće javio da izađem pred grupu i izvedem to! Nakon mimike, najviše problema su grupi zadavali brojevi. Od 1 do 9 je jedan način pokazivanja, deset i jedanaest se totalno razlikuju od ostalih brojeva do devetnaest. Zatim 14, 16 i 19 imaju posebno pokazivanje dok 12, 13, 15, 17 i 18 imaju dvostruk način prikazivanja. Desetice imaju treći način, stotice četvrti, tisuću ima poseban oblik, kao i milijun.. itd. U svakom slučaju, nije baš lagano kada vam instruktor šiba brojeve brzinom svjetlosti... Ali, pohvatao sam ih sve i jednom kad se uđe u štos shvati se da su znakovi zapravo veoma logični... Mogli biste pomisliti da je znakovni jezik isto što i pantomima, kao što sam i ja mislio prije ovog tečaja... Učenje znakova me razuvjerilo jer se pantomima i zj podudaraju samo u onome što se zove „ikonički znakovi“ koji preslikavaju radnje na znakove (tipa: voziti, telefonirati, peglati i sl.). Ali velika većina znakova često nema veze s onim što simboliziraju i treba ih se učiti kao i nepoznate riječi stranog jezika i zato je znakovni jezik zapravo kompliciran. Kompliciran, ali ne i težak. Dobra vijest za sve one kojima hrv. gramatika predstavlja bolan problem je činjenica da je gramatika u zj marginalizirana do tolike mjere da se jedino raspoznaju subjekt i objekt u rečenici, a glagolska vremena se svode na prošlost, sadašnjost i budućnost, bez znakova za glagol biti, bez veznika i ostalih nepotrebnih dijelova rečenice... Tako da ako vas muči standardni hrvatski jezik, prebacite se na znakovni i riješili ste problem, barem što se verbalne komunikacije tiče. Naravno da još uvijek morate znati pisati :))) I eto tako, jedini problem je taj što nemam s kime pričati na znakovnom pa sam prisiljen vježbati pred ogledalom... O tome koliko si idiotski izgledam mašući rukama pored kade neću ni pisati... Samo jedna kolegica s faksa ide sa mnom na tečaj, te dvije forumašice za koje do nekidan i nisam znao da idu jer je jedna u drugoj grupi, a druga čak u drugoj udruzi... Valjda ćemo se prije ispita svi naći i istračati se malo mašući rukicama :)) |
- 16:12 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...
25.11.2007., nedjelja
Prve poslovne (ne)zgode ili "Blago meni" :)) + small update...
|
Evo dok čitav alfa kvadrant željno i s nestrpljenjem iščekuje rezultate izbora na koje neću iz principa potrošiti više od pola ove rečenice, idem se ja malo pozabaviti karakterističnim mojim stilom pisanja i osvrnuti se malo na protekli tjedan (i konačno staviti točku na kraj ove rečenice). Dakle, da obavijestim svoju online mamu Zlicu, svi kolokviji koje sam imao u proteklih desetak dana su „prođeni“, tako da možeš odahnut. O tome kako je sutra organska kemija za koju sam jednostavno kasno počeo učiti neću ni govoriti pa nema potrebe da je srećem i u komentarima :)). Doduše, protozoa su mogli proći i bolje ali s obzirom da sam opet briljirao na provalama, bolje išta nego ništa. Naime, moja malenkost je na zadatak, u kojem je trebalo izračunati ukupnu populaciju razmnoženih papučica, odgovorilo slovima umjesto brojkama. Istina, ne bi to bila tolika greška da nisam napisao „tri stotine i DVJESTO tisuća“ papučica. A trebao sam napisati 320 000. Sve što sam dobio za taj zadatak je ogroman smajlić i poruka „takav broj u hrv. jeziku ne postoji“ od drage asistentice. Kao što rekoh, bolje išta nego ništa, a mogla me je smatrati idiotom od kojeg je eto i već spomenuta praživina pametnija. Statistika je prošla savršeno jer smo Miško i ja sjedili jedan do drugoga i uzajamno si... ovaj, pomagali. I još štošta drugo uzajamno smo si radili ali najvažnije je to da smo skucali oko70 i nešto sitno posto na tom vražjem kolokviju i do sljedećeg prepisivanja se možemo odmoriti. Ovi ostali kolokvijići na praktikumima su prošli relativno bezbolno tako da na njih neću uopće gubiti vrijeme. A sada, kako i obećah svojoj prorijeđenoj publici, malo vijesti iz kina s pet zvjezdica. Jučer, u subotu, Miško i ja smo radili jutarnju smjenu, poput pravih nadobudnih malih početnika. Od deset sati pa do jedan sat, nas dvojica smo vodili čitavo kino, uz svesrdnu pomoć voditelja smjene kojeg inače ne bi bilo na flooru da vražje blagajne nisu bile u mraku!!! Puko kvar! Divno, čitavo jutro imali smo lightshow u Cinestaru. Ljudi počeše dolaziti i hoće unutra, a ne smiješ ih pustit kad nemaju kartu. A kartu ne mogu dobit jer kase nemaju struje. I dok je moj Miško bdio uz cure na kasama kako im netko ne bi razbio nos, moja malenkost, jedini preostali zaposlenik, je u roku od pola sata postavila osamnaest vreća za smeće u devet dvorana, sredilo svih pet wc-jova i na koncu otvorila četiri dvorane u kojima su počinjali filmovi. A zašto su filmovi počeli? Sjetite se samo kada ste zadnji put bili u kinu i željno iščekivali početak filma... E pa ako ste kojim slučajem gledali i slušali sve one reklame prije filma, onda se možda sjećate jedne koja ide nekako ovako: „Novo u Cinestaru! Print@home! Ispišite sami svoju kino ulaznicu! Bez gužvi, bez čekanja u redu! Print@home!“. E pa sva ona deriščad s takvim ulaznicama ušla je unutra. Ostali su također ušli. Besplatno, jer je dudno odgovorni zaključio da im mora nekako udovoljit. Tako da su prve jutarnje projekcije bile for free i da ste se zatekli u d-molu u jedanaest ujutro, mogli ste besplatno u kino. Ali tu stvar nije završila. Ne, ne... Na poslu se pojavio još samo jedan tip. Jedan od nas mora stajati na ulazu (kase su, u međuvremenu, proradile). Tako da sam ja opet dobio dvorane 3 i 4 koje su na katu i izolirane od svijeta. Filmovi počinju i završavaju u isto vrijeme. JA sam. Dvorane pune dječurlije = tona mrtvih kokica. Ja sam. Imam deset minuta. Ja sam. Koljena su mi se intimno upoznala s tepihom, desna ruka dobila žuljeve ali ne od ejdhfvuijh... nego od četke koju grčevito stezah dok se borih s nachosima i kokičetinama na podu. Da stvar bude gora, u žaru moga čišćenja uleti u dvoranu žena s veoma nestašnim (da ne kažem zlim) djetetom. Zamolim je da izađe jer dvorana još nije spremna. Ona bi samo malo gledala. Ja je opet zamolim i kažem kako ću imati problema ako šef vidi da puštam ljude unutra prije vremena. Ona mi reče da se ne brinem zbog šefa i nasmiješi se šeretski. Poslije mi rekoše da je to bila šefova žena... Pred sam kraj radnog vremena, kada sam mislio da sam konačno gotov sa svim naporima, dogodi se ono što se samo meni može dogoditi. Umjesto da fino pričekam početak filma, zatvorim dvoranu i odem doma, ja moradoh ostati u dvorani jedno 15 minuta smirivati čopor bezobrazne djece jer je projekcija pustila KRIVI FILM!!! Umjesto vražjih Šminkerica pustiše opet Shreka 3. Obasipaše me pitanjima.. A mali gadovi su veoma snalažljivi. Na primjer, pitala me jedna curica od valjda 6 godina kada će konačno početi film. Rekoh valjda za jednu minutu. Nakon točno jednu minutu, mala je ustala i sasula mi u facu kako je ona gledala na sat, prošla je jedna minuta, a film NIJE POČEO!!! Mislim da će mala biti odvjetnica kad naraste, ide je službeni ton i spuštanje obrva. Gomila dječurlije u jednom redu se počela gađati kokicama. Prestali su kada sam progovorio. Jest da su počeli oštrit sjekire i pripremat giljotinu ali barem su prestali praviti nered. Nakon što je KONAČNO počeo film, pronašao sam dragog i pobjegli smo glavom bez obzira! Sreća moja pa danas nisam upao u smjenu ali zato Miškec jest, jadni siroti miš moj... :( Danas... Ne da mi se više... Idem gledat neki film... Gladan sam... Jeo sam danas već jednom, damn, što si ja umišljam!!!??? Update: samo nadopuna. Dok sam energično čistio i prao šefovu ženu, iz zvučnika je treštao kan-kan... Savršena melodija ako vam nešto mora dignuti živce dok metete pod! Preporučam... Jer prije sam koristio mnogo skladbi... Otkad koristim kan-kan, ja očistim cijelu kuću! Za podove, slow verzija. . . ZA kamenac, tehno verzija... Može otčepiti čak i slušni kanalić. Eto toliko, pusnite se sami... |
- 20:30 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...
18.11.2007., nedjelja
"Tko ne radi, ne treba ni jesti"... kaže The Good Book
|
Dobro, da si odvratim pozornost s RTL-a gdje gledam reprizu „Domino dana“ (kažem reprizu jer su moji to doma gledali na satelitskoj prije tri dana) i živciram se što budalama ne uspijeva (a ionako samo gube vrijeme...), idem napisati par pametnih... Dakle, kao što možda već neki i znate, moja bankrotiranost je pronašla posao. Da, onaj posao o kojemu sam već pisao, posao u vezi kojeg sam tražio od Zlice da bude Merkur i prenosi poruke vamo-tamo... Radim na „flooru“ (baš kewl zvuči, zar ne??) u Cinestaru u Novom Zagrebu i moram priznati da mi je savršeno. Posao je vrlo relaksirajući (što, istini za volju, nisam očekivao da ću doživjeti od ikakvog posla), nije naporan, a veoma je zanimljiv i dinamičan. Dinamičan utoliko što obavljam sve moguće poslove i posliće kako bih udovoljio svojim posjetiteljima. A samu činjenicu da radim zajedno s Miškom te sam konačno spojio business i pleasure neću ni spominjati, predobro je da bi bilo istinito ;)) Dakle, u čemu se očituje moje „rađenje“ tamo? Pa, ukoliko dođem u vrijeme otvaranja kina, može me zapasti zadatak da stavim milijunlitarske vreće smeća u svih 9 dvorana od koliko ih se dotični Cinestar sastoji. Zatim treba promijeniti nadzorne liste u wc-jovima, pregledati ima li tariguza, rukopera i rukobrisa te se potpisati ukoliko ima ili nadopuniti pa se onda potpisati ako nema. Pa se nakon toga ode do dvorane koja prva ima projekciju (a istovremeno ih ima barem 3-4), otvori se deset minuta ranije, puste se ljudi, pričeka se početak samog filma, provjeri se kvaliteta tona, slike i titlova te se dvorana zatvori. A u međuvremenu se hoda uokolo s metlom i čisti vražje kokice!!! A ako vas zapadne cijepanje karata na ulazu, onda dobijete proširene vene od stajanja i čujete stotinu i jedno pametno i manje pametno pitanje. No, kako vrijeme bude odmicalo, tako ću ja pisati sve što mi se tamo događa. A vjerujte, imam feeling da će se izdogađati puno toga :)))) No jednu stvar moram zapisati da je ne zaboravim... Naime, čistimo tako Miško, ja te jedna cura koja je također bila na treningu dvoranu broj x i žurimo se jer film počinje za 6 minuta. I dok se nas dvojica ubijamo od uklanjanja kokica sa sjedala, cura si fino iskopa iz smeća polupraznu kutiju kokica i počne se gostiti. Ja taj spektakl nisam vidio ali Miško jest i prvo nije mogao doći sebi od šoka i smijeha, a kada je uspio, predložio joj je da ipak to ne jede, tko zna tko je prije nje lizao sadržaj kutije. Nju to ni najmanje nije smetalo jer se nastavila gostiti. Ali inače, ostali ljudi tamo nisu toliki omnivori i ne jedu ono što iza posjetitelja ostane. Sve u svemu, lijep poslić... Koliko lijep, vidjet ćemo kada sjedne prva plaća. HA! I tako... Nemam trenutno elana za pisati dalje, ne da mi se... Gladan sam, kruh sam zaboravio uzeti... A bolje mi je da večeras sve ne pojedem, sutra ću onda morati gladovati :)) I tako se moj život u zadnje vrijeme kreće samo oko novca jer je to trenutno problem numero „A“. Tisuću i jedna stvar mi je potrebna, a nemam je čime priuštiti. Ma totalno bezvezne stvari tipa zimska odjeća ili hrana, pa tko je vidio trošiti pare na to :))). Btw, ovo nije S.O.S. tako da NIKOME nije palo na pamet išta poduzimati, to upućeno mojoj široj familiji (je, znam da niste milijunašice zato...). Sve će se srediti, samo će Medo izgubiti još kojih desetak kila, osim toga, ista situacija je prošle godine uvelike pridonijela činjenici da više ne nosim hlače 62 nego 52 (naime, u taj broj sam se morao zipovati jer su od uniforme jedino to imali; čak mi i stoje dobro, dakle to je moj novi konfekcijski broj...). A do tada, uživat ću šlatajući Miška između projekcija ili u kakvom skladištu... I paziti da opet ne razmišljam naglas pred vratima ureda (vratima pokraj kojih je kamera s mikrofonom...), bilo bi bed dobiti otkaz prije pravog zaposlenja... Toliko od mene, Domino Day je završio, sada PO XILIJUNTI put ide „Mars napada“... Damn, koji izbor... Puseki onima koji još pišu, „pokoj vječni“ onima koji su prestali... |
- 22:22 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...
12.11.2007., ponedjeljak
Neplanirani intermezzo
|
Danas je dan baš lijep... Puno sitnih stvari me je so far usrećilo, puštam ih da se samo akumuliraju, tko zna kada će mi malo sreće zatrebati. Kažem to najviše zato što me sutra i prekosutra čekaju sveskupa tri kolokvija, te odlaženje na svoj prvi posao u životu. Kod mene se ili ništa ne događa ili me zaspu trideset i dva posla odjednom, kako zanimljivo. Zašto ne mogu kao i svi normalni ljudi imati malu dozu opterećenja konstantno, tako bi se naučio na taj neugodni podražaj i ravio s njim suživot. Ovako lijepo hladim papke sto godina, a onda me tresne jedan tjedan kada mi otpadne i ovo malo kose što se još za skalp jedva drži. Pokušao sam jutros, kao obrana od invadirajućih protista koji mi prijete iz skripte, napisati koju stvarcu u wordu, just onako da vidim koliko sam zahrđao. E pa, zahrđao sam toliko da ne znam sastaviti tri poštene rečenice koje se nadovezuju jedna na drugu! Pokušavam sam i pokušavao ali ispadalo je svakim novim dokumentom sve stravičnije i stravičnije. A onda sam donio stratešku odluku da se okušam u poeziji. HA! To je tek bio za izbaciti probavni trakt od povraćanja! Jesus, ne sjećam se da sam rekao svom skromnom talentu da ode na krstarenje i nikada se ne vrati... Ništa, nakon ovih kolokvija idem i ja na kakav kruzer u potragu za svojim talentom. Možda ću putem morati posjetiti Bahame, Karibe i ostala otočja, veoma će mi teško pasti ali što se mora, mora se... Dakle, sarkazam na stranu, imam potencijalnih problema sa stvaranjem! Doduše, ne znam ni čega ali imam problema! Jedino što znam u ovom svom čudnom životu je pisati (ili da kažem znao?), a to sada bježi od mene brzinom gujavice na speedu. In order to catch te running beast and store it back where it belongs, moram smislit neku taktiku. Search and recovery tehnique. Ma, čim prođu ovi kolokviji, bacam se ja na pisanje, mogao bih nastaviti s onim što sam do sada piskarao. Vi koji se toga još i sjećate možda znate da sam vas ostavio u iščekivanju kako li On to izgleda i zašto su se njih troje toliko šokirali. E pa čim smislim, nastavljam s pričom... :))) Jedan od problema pri pisanju bez ikakvog kostura ili barem smjernica je što zapinjete svako malo. A upravo mi je palo na pamet nešto što bi vrijedilo šoka koji su naši junaci doživjeli, moram samo to zapisati negdje prije nego što zaboravim. Mozak mi je blago fragmentiran u zadnje vrijeme pa imam običaj zaboravljati važne stvari tipa hrana, disanje ili odlazak na vc. Srećom, unutarnji mehanizmi su i više nego učinkoviti pri tom pitanju :)) No dobro, da skratim priču, po Tratinchi(CHI)cinoj zamolbi, reći ću još samo da me ovo Sunce vani baš usrećuje i ako zađe, bit će problema, to mu već sada govorim! Ima da ostane gore dok ja to hoću! Idem sada, možda da se konačno i počnem detaljnije baviti amebama, upravo mi je Ulfuz javila da će kolokvij biti upravo onakav kakav ne bi smio biti. Divno. |
- 15:38 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...
11.11.2007., nedjelja
Bufljuz
|
Fascinantno... Kada sam se iz petnih žila trudio završiti seminar prije deadlinea, Photoshop i PowerPoint su odbijali suradnju i hijenski mi se smijali u facu dok smo kolegica i ja umirali pred prljavim ekranom mog laptopa i preklinjali ga da surađuje. Koliko nisko uopće možeš past da preklinješ komad tehnike da ti se smiluje? U svakom slučaju, danas, pet dana nakon seminara, slučajno otvorim Photoshop i stoka proradi bez iti jednog jedincatog errora, a tog kobnog utorka me zasipao njima kao trulim jajima! I neka mi samo još jednom netko kaže da računala nisu svjesna i da nas namjerno ne prcaju, pustit ću na njega svoj laptop pa će on vidjet onda tko je tu inteligentniji, jer meni se čini da ovaj moj Fujitsu ima jedan jedini smisao u svom životu baziranom na siliciju, a to je da meni vadi mast na tanku slamčicu. Nego, danas sam obavio jednu savršenu trampu. Naime, nakon što smo se Ulfuz et moi ubili od učenja protista (ma naravno, B, da smo učili, samo je meni trebalo trideset i osam decenija da se najajim i otvorim skriptu, pa sam morao obrisati prašinu i pomesti pod, oprati suđe i ona dati Ulfuz instrukcije iz znakovnog...), odlučili smo prošetati do D-Mola kako bi si gospođa nešto kupila jer očito je svrbe pare pa ih se mora riješiti. Obišli smo jedno xilijun puta svaku moguću trgovinu (s naglaskom na Turbo Sport jer smo vidjeli na RTL-u reklamu kako tamo sve obiluje sniženjima) u toj prokletoj zgradi kako bismo našli samo cifre od kojih bi se i Billu Gatesu zanebesalo u glavi kada bi mu se pojavile na računu kreditne kartice. Pod uvjetom da neku od njih koristi... Ali, da stvar završi veoma povoljno za mene i nesretno za jadnu Ulfuz koja se zaljubila u neki prsluk koji košta ko nečiji novi zubi, moja sve uža širokost je u New Yorkera našla sasvim lijepe i moderne (s tendencijom brzog izlaženja iz mode, naravno) hlače za bijednih 79 kuna. Ne vjerujući, otišao sam na kasu i pitao babu u čemu je kvaka. „Nema kvake“, reče ona, „valjda i mi smijemo ponekad imati sniženja!“ i nabaci fake osmjeh dok joj se drob prosipao po pultu. Ajde neka se i meni jednom dogodi, rekoh sam sebi. A priznajem da sam pregledao, koliko diskretno se dalo, jedno stopeset puta svaki nanometar hlača, tražeći očite i manje očite uzroke sniženja. Ali nije bilo oštećenja, nije bilo rupica ili izbočenja. Bile su jeftine, dobro mi stoje i Bogu hvala što je Ulfuz morala ići gledati sniženja u Avenue Mall! Mda... Informirao sam mater svoju o svom današnjem savršenom ulovu. Konstatirala je kako sam trebao odmah uzeti dva para. Bi ja, da je bilo broja ali ove su bile zadnje iz mog ranga s odjela za adolescente kitove ubojice. A ionako nemam love pa sam zamolio Ulfuz da mi sufinancira menzu sljedećih nekoliko dana dok pater meum ne ubaci još koju kunu na moj siromašni i preko svake mjere iscijeđeni račun na banci. Jenny i Snape, vaša donacija je otišla u financiranje moje karijere: kupio sam si knjigu za faks. Ništa uzbudljivije od fitoplanktona Jadranskog mora, uistinu! Hvala, curke, puseki, ali nemojte da vam opet nešto tako padne na pamet, pootkidat ću vam glave i skuhat bosanski lonac, jel jasno???!! Sljedeći tjedan su na repertoaru titranja živcima dva kolokvija od kojih za jedan učim, a za drugi nemam vremena ali morat ću se igrati Pottera i pokušati si ga stvoriti odnekud. Naime, protista i njihov kolokvij pada u utorak, nakon čega stiže predavanje iz genetike i onda moj tečaj znakovnog. Sve to lijepo divno krasno završi u 8 navečer, Medo dođe doma, pomoli se Bogu i zaspe kao čitava šuma neoborenih klada. A sutradan ga dočeka kolokvij iz statistike i nevjerojatan uspjeh na njemu, ako se samo izlaženje uspjehom može nazvati. Mislim da ćemo morati pribjeći jako dobro poznatom, učinkovitom i sveprisutnom prepisivanju, ne želim da mi karijera ovisi o matematici i svim njenim subvarijetetima tipa statistika ili ostale nebuloze koje ni sami profesori ne razumiju. Ajde da smo barem nešto korisno naučili na toj statistici, samo što radimo je bacanje kockice i bacanje novčića, izračunavanje vjerojatnosti za dobiti na lotu i slične varijacije na temu. Mislim da bi se kolegij trebao preimenovati u „Teorija igri na sreću“. A profesor je gori od Španjolske Inkvizicije, ako čuje makar i muhu u predavaonici, nadurit će se i pitat može li sad pak on nastaviti predavati, ako se kome priča (ili zuji), neka slobodno izađe vani. ČOVJEČE!!! Nitko te ne sluša i Bogu si dosadan svojim bacanjem novčića i piljenjem po već ispiljenoj stvari, daj se prestani bahatit i radi nešto korisno za promjenu, idi kopat kanale!! Ne, statistika je iz pakla pobjegla, zajedno s matematikom i njezinim prijateljicama noći, to odgovorno tvrdim... Kad smo već kod prijateljica noći, rekoše mi kako je fufa asistentica iz mat. počela s redizajniranim terorom na vježbama četvrtkom. Nisam bio ovaj četvrtak jer sam bio EKSTREMNO živčan i zadnje što mi je trebalo je ona da mi soli već presoljenu moju pamet. Zbilja bi reko nešto što bi poslije požalio, tako da sam se poštedio potencijalno neugodnih situacija i posjetio Interliber. To, doduše, nije pomoglo mojim krhkim živcima jer je bilo više ljudi u tom paviljonu nego što ih je valjda na čitavoj kugli zemaljskoj, samo su milili, plazili i lazili uokolo, naravno svatko je morao zapeti za mene... No, u svakom slučaju, rekli su mi kako asistentica ima novu tehniku sramoćenja biologa. Do sada nas je prozivala na ploču i ako odbiješ suradnju, onda te prca, ponižava i j*** u matematikom iscijeđen mozak petnes minuta, dok te na koncu ne pusti da lagano umireš u nijemim vriskovima psovki koje očajno žele pohrliti prema njoj. A sad kada prozove, ako se smjesta ne pokoriš, izbaci te vani i nema ti ulaska sljedećih sat vremena (a imamo ČETIRI SATA TOG NEPOTREBNOG SRANJA). Good. Ionako mi se ne gleda njena nosata faca. A još se nije namjerila na mene. Ja ću DRAGE VOLJE izać na ploču i mislim da će tada požaliti što je uopće diplomirala matematiku. Zbilja nemam pardona prema ljudima koji na nižima od sebe treniraju nekakvu twisted i nadasve nepotrebnu strogoću. Neću ja biti bezobrazan, ne daj Bože, pa to nije lijepo! Ali nitko mi ne brani da se branim, zar ne? Ne, stvarno ovaj svijet ide k vragu. Danas Ulfuz i ja komentiramo malo natpise u novinama. Prva vijest je onaj masakr u Puli. Ulfuz se zgraža nad činjenicom kako netko može ispaliti metak dvomjesečnoj bebi (ili koliko je već to nesretno stvorenje dana imalo) u mozak. Na sljedećoj stranici top vijest kako je neki idiot od čovjeka ugurao 12 sjemenki graha u spolovilo. Ma bravo za njega! Ja mislim da je problem u tome što je ljudskom rodu postalo dosadno i moraju se na neki način zabaviti. Jedni ubijaju djecu, drugi si pune k**** grahom. Stvarno. Pa kud ide ovaj svijet? Treba sve nas samo zaposliti, to je rješenje. Treba nam nekakav globalni diktatorski režim, onda bi svi barem bili zaposleni planiranjem pokreta otpora i sl. Uh, milina... Evo opet Sanadera na televiziji! Kaže kako su stvorili novu mrežu Učilišta i Sveučilišta, kako je porastao standard građana...“Hrvatska je danas zemlja u koju se vratio optimizam i samopouzdanje!“... MOLIM???? Sanaderu, živiš li ti u Hrvatskoj ili u nekoj od nordijskih zemalja??? Kakva mreža Sveučilišta? Kome je to poraslo ŠTO? KAKAV OPTIMIZAM, imaš li ti televiziju, čovječe??? Daj pogledaj malo vijesti, čitaj novine pa mi pokaži optimizam i samopouzdanje! Hahahahahahahahahahahahahahahahahaha.... S druge strane, SDP-ovci maltretiraju narod protutrenutnovladinim parolama tipa „Vlast narodu!!“, „Dosta nam je tlačenja!!“ ili „Snaga su ljudi!!“. Pih. Glavni cilj naelektrizirat široke narodne mase i onda zauzet fotelje dok ti krv naroda šprica po Ajaxom opranim prozorima vladinih zgrada. Hahaha... divide et impera! Stara i iskušana metoda koja uvijek pali... Cijeli ti izbori su šarada. Znam da sam pisao prije nekoliko postova o izborima i ljutio se što pola nacije na to ne izlazi... Izađite ljudi ali okanite se ovog dvostranačja, dajte neka 99% birača glasuje za neku stranku tipa „Stranka Radikalnih Antieuropista te Narodnog Jedinstva i Emancipacije“ ilitiga SRANJE. Živjela tiranija, bwhahahahahahahahahahaha!!!! |
- 00:16 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...
08.11.2007., četvrtak
Ništa ni o čemu....
|
Evo rekoh si da moram napisati nešto i maknut ovaj post, dosadio mi je. A kako si svi u zadnje vrijeme toliko prokleto lijeni i produciraju dva posta po eonu, baš ne želim zapasti u sveopću letargiju. Dakle, što toliko pametno imam za reći? E pa eto, i to se dogodilo... Našao sam si posao! Točnije, Miško se sjetio, Zlica posredovala, „The Chatterica“ informirala ali pustimo semantiku, našao sam posao!! Pokušat ću (i naglasak na pokušati) raditi u CineStaru u Avenue Mallu, sljedeći vikend imam trening (neplaćeni) koji traje tri dana. Doživjet ću i matineju u nedjelju = horde neposlušne male gamadi koje mrve, drobe, prolijevaju i štekću ko lude. A još će se ponekad morati dogoditi da obučem neki od onih kostima tipa „Shrek“ i onda se slikavam s njima svima dok plaze po meni... Tražit ću odmah unaprijed dodatak na teže uvjete rada! Anyhow, can`t wait to see that, indeed. Inače, ova zadnja dva dana me tako pucaju nervi da ne znam što mi je. Ništa me nije toliko razljutilo, razočaralo, ubediralio ili slično da bih bio nervozan ko pseto ali eto jesam. I dok smo danas B, Ulfuz i ja bili na Interliberu i tražili sve jeftino što se pronaći da, svi su se sudarali sa mnom, gurali se, gazili, rigali, prdili, smrdili i rondali.... Da su u tom trenutku misli mogle ubijati, mislim da bi bilo 387 izmasakriranih leševa u paviljonu gdje se nalazih. Ali eto, nitko nije stradao, osim još nekoliko tisuća mojih neurona. Ako nastavim ovim tempom, postat ću aneurotičan negdje do Božića. Što bi u biti i dobro došlo jer bi actually preživio odlazak doma i ranorazne mitinge s ljudima koje ne želim vidjeti i sa stvarima koje želim izbjeći. Sada upravo pokušavam pratiti neki film na drugom programu, zove se „Adaptacija“ i glume Cage i Streepuša, ako se ne varam. Upao sam tek negdje u sredinu filma ali još uvijek ne kužim. Central point su orhideje, koliko primjećujem, Cageova fascinacija njima i pronalaženje samog sebe među ljudima s kojima Streepuša hoda i radi mnoge opscene stvari. Neću ništa više napisati jer možda postoji netko tko je film vidio pa da me ne zatuče. Aaaaaaa, ovaj post nikud ne vodi, nije ni imao smisao čak ni kad je počeo nastajati, a do sada je izgubio i ono malo zdravog razuma koji je u njega uložen. Nema veze, dobro da išta mogu producirati u ovako razdrndanom stanju. Što još reći? Ne znam, nemam živaca. Prag tolerancije mi je, kao što reče B, ispod nule i tako će i ostat sve dok sutra ne završi dan i kada se konačno posvetim vikendu i ubijanju još malo sive tvari praživotinjama. Treba mi netko da ga podigne, i to pod hitno!! (mislim na prag, za sve one [ako ih uopće više i ima] koji su se nekada znali zgražati na ovakve rečenice) Mental note: odreci se patetike, molim te... (ovo se odnosi na odlomak koji je stajao ovdje prije nego su mi prsti uhvatili podivljali i odbjegli backspace). |
- 23:43 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...
04.11.2007., nedjelja
|
Imate li ponekad dojam da sve što radite samo naizgled vodi dobrome ili pak ostaje status quo, dok je stvarnost drukčija i stvari koje radite, riječi koje govorite nemaju efekta i jedva primjetno pogoršavaju situaciju? Toliko malo da često i ne primjetite. A najgore vam je kada nemate pojma što ste napravili ili što pak niste napravili. U zadnje vrijeme, točnije otkako sam došao natrag u Zagreb, imam osjećaj da se nešto drastično promijenilo u mom životu, a ja ne znam što. Osjetim, a definirati ne mogu, primjećujem ali podsvjesno. Prije svega, nedostaje mi srednja... To sam shvatio tek danas kada Draška i Kate odlaze doma, bile su mi na tri dana u posjeti i proveli smo ih veoma aktivno. S njima sam se sjetio kako nam je zapravo dobro bilo u srednjoj, što smo sve proživljavali na satovima hrvatskog, kako nam je matura ostala u lijepom sjećanju. Sada mi strašno nedostaju sve te nervoze u vezi testova, spoznaja da će te Grkinja uvijek izvući iz problema, koliko god iz grčkog imao topova... Na fakultetu gledaju kako da te se što prije riješe, a Grkinja se zauzimala za svakog ponaosob i žrtvovala svoje slobodno vrijeme za nas... Ali nisam mislio sada razglabati o srednjoj školi, nije ovo još jedna od onih „flashback“ školskih zadaćnica. Napisah kako se nešto promijenilo otkako sam se vratio u Zagreb... Najviše sam mislio između nas troje. U stvari, između Ulfuz i mene se ništa nije promijenilo, osim što smo možda zamijenili uloge pa sam sada ja depresivniji od nje. Između Miška i Ulfuz se iz mog kuta malo toga promijenilo, osim činjenice da se s njime rijetko vidi pa i ne razgovaraju toliko često. Ali kada su zajedno, isto je kao i u prosincu prošle godine, prcaju se isto, smiju se na isti rang fora... A iz mog usamljenog kuta, sve se promijenilo između nas dvojice... Ostavimo načas po strani aksiom da su Myrtus i on u vezi i da ona sada dominira njegovim umom. Ne dominira njegovim verbalnim sposobnostima. Bili su u vezi i ovo ljeto pa smo svejedno komunicirali nas dvojica neusiljeno i prirodno. Sada mi se čini kao da sam nešto zeznuo. Kao da sam nešto napravio ili što je još gore, nisam napravio. Ne znam jesam li što rekao, jesam li što propustio reći, jesam li se zamjerio ili jednostavno dospio u dead end. Rijetko se vidimo, ovaj semestar puno rjeđe nego prethodni, a i kada se vidimo to je ili na predavanjima ili kod mene na movie nightu kada izmjenimo možda dvije rečenice u tri ure. I danas su bili svi kod mene, počevši s Myrtus i njime, preko Ulfuz, Draške i Kate. Jesmo li se družili? Pa, bili smo nas dvojica u istoj prostoriji ali kao da smo bili na različitim polovima. Bezveze. Miško (ukoliko ikad više naiđeš ovuda jer kako te krenulo...), ja stječem dojam kao da ti teško pada naše druženje. Ili da kažem možda lijeno? Zovi ti mene ženskom, mimozom, wussyjem ili bilokako ali takav dojam stječem. Ne želim nikome biti tlaka, pogotovo ne tebi, pa stoga ako su se dogodile kakve stvari koje ti nisu po volji, a tiču se mene, što god to bilo, talk to me. Toliko u vezi toga... Ostalo što mi se ne sviđa u trenutnom razvoju događaja je situacija u monetarnoj politici. Ja jednostavno ne znam kontrolirati novce ili je život postao 200% skuplji preko ljeta. Da ja mogu uprijeti prstom u neke stvari i reći „evo na ovo sam potrošio pola svog džeparca“, ne bih niti riječi rekao. Jedino u što mogu uprijeti prstom je wc školjka jer tamo završi 80% love. Ne znam više kako biti student, priuštiti si mala zadovoljstva da ne ispalim glavom, jesti i obući se, a istovremeno uštedjeti toliko da ne moram pitati za još jer dok molim za još, osjećam se tako jadno, nemoćno, nekorisno i nemarno da vam ne mogu opisati. U tim trenutcima bih radije pokušao naučiti letjeti padajući s 50 metara visine nego izgovorio neku laž tipa „bilo je puno fotokopiranja ovaj mjesec pa ako možeš koju kunu ubacit na račun...“. Satnica mi je takva kakva je, učiti imam i više nego dovoljno i ako uspijem naći iakakav posao, mislim da će se loše odraziti na ionako loše stanje u indeksu. A budući da sam znanstvenik to be, idem stvar riješiti empirijski. Ali ja više ne mogu slušati o tome kako mi ocu skače tlak, titraju živci i kako ga boli srce dok gleda stanje na svom računu. A ja imam 550 kuna do kraja mjeseca. A danas je 4.11. To znači da od danas svaki dan smijem potrošiti maksimalno 21 kunu i 15 lipa. Bez obzira bila to hrana, skripte ili nešto treće. O bilo kakvom opuštanju tipa posudba filma, kupnja kesten pirea ili ičega što nije esencijalno za preživljavanje da i ne govorim. Eto tako. To me ljuti, mrzim to i osjećam se jadno i nadasve nervozno. I onda kada mi se još susjeda tuži kako mi se u stanu „skupljaju čudni tipovi“, dođe mi da učinim par stvari zbog kojih bih požalio... Ili kada se od mene očekuje da živim kao opatica i imam 0% društvenog života, bilo to zahtjevano od obitelji ili nekog drugog, onda mi stvarno dođe da popizdekačim. A onaj društveni život kojeg imam u tragovima se ionako osipa kao pijesak u klepsidri... Ali barem imam dvije stvari koje me trenutno vesele... Prva je ta što u utorak idem na još dva sata tečaja znakovnog jezika. A druga je ta što mogu najljepšem od svih anđela čestitati rođendan i zaželjeti da joj Bog usliši sve ono za čime čezne i za što žarko moli!  |
- 00:27 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...
28.10.2007., nedjelja
A thousand lies? Well, lets start with the first three:
|
„...What I`ve done I`ll face myself To cross out what I`ve become Erase myself And let go of what I`ve done...“ Pjesma za odjavnu špicu of the „Transformers“... Ulfuz, Myrtus i meni uvukla se pod kožu. Trenutno je na repeatu, all the time. I dok provodeći dane u praznom hodu čekam na milost da preputuje 600 km i smjesti se u mom poštanskom sandučiću, razmišljam malo o tome koliko čovjek može biti impulzivan i donositi krive odluke u treptaj oka. Mislim pri tom i na riječi i na djela, a najgore je kod impluzivnosti što je poslije kasno za popraviti stvar. To često drugima govorim, a trebao bih i sebi. Dobro, neću zapadati u mozganja, ne želim vam tu bol, dovoljno je što me posjećujete na redovitoj bazi (kao da pijete Activiju) :)) Ajmo se pozabaviti nečim toliko karakterističnim za mene: kukanjem s prstohvatom ironije, a ako želite jači okus, dodajte umjesto ironije sarkazam, neprihvaćeni afrodizijak. Dakle, danas je trebao biti recreation day jer me Ulfuz prijepodne preporodila idejom da idemo šetat, onako samo šetnje radi, kako preporučaju raznorazni tabloidi koji na jednoj stranici nude moralne i duhovne vježbe za vašu čakru, a na drugoj poput bjeloglavih supova rastežu nečiju tužnu priču u vezi razvoda i skrbništva. I tako smo mi odlučili naći se ispred D-Mola (za ne upućene to je The Mall iliti Avenue Mall) oko 3. Prva postaja bio je sam d-mol jer moja širokost mora sebi kupiti zimsku jaknu. Vidjeh jednu predivnu i relativno neskupu u New Yorkera kada smo neki dan Miško meus et ego bježali po dotičnom centru dok su Ulfuz i Myrtus šopingirale čizme. Nažalost, današnji posjet urodio je ponešto kržljavim plodom. Probavši valjda svaki model koji je mlohavo visio ispred mene, zaključio sam, možebitno po xilijunti put, da sam vanserijske građe. Naime, probam li L veličinu, odgovara mi što se tiče širine ramena i mjesta unutra (za „slojevito“ oblačenje, jelte) ali ipak mislim da bi zimska jakna trebala sezati ispod pupka, pogotovo na hermafroditskim jedinkama kao što sam ja ;). Probam li kojim slučajem XXL (jer nemaju XL), izgledam kao čangrizavi Jeti. Rukavi se vucijaše po podu dok ja tražih neki pogodan model. Ćorav posao. Obišli smo zatim i Zaru (jel uopće moram pisat...), Tom Tailor i ostale precijenjene i previše eksponirane trgovine. Pitali smo tetu u T.Tailora imaju li zimskih jakni. „Naravno!!!“, reče ona sva sretna misleći da je našla potencijalnu jadnu budalu s dubokim špagom i odvede nas do valjda naskupljeg modela od mizernih 2000 kuna. Nakon što sam povratio dah i osjetio ubod u predjelu prepona (tamo je, naime, blizu, bio novčanik), zahvalih joj umnogome i odoh van biti sretan što ne mogu potrošiti toliko love na ružnu jaknu. U svim ostalim trgovinama ista priča. I tako je Medo ostao bez zimske jakne. Ali tu je uvijek dobra stara Nama, tamo si ja uvijek nađem artikl koji mi nije predug, preširok, preružan, pretanak, a bogme niti preskup. Nisu neke marke (a BOGU hvala ne ovisim o tome) ali čovjeka veseli. Jedan bridge prije prelaska na novu strofu: jesam li ja ono u nekom od svojih postova izrazio posvemašnje oduševljenje Hrvatskim poštama d.d.? Da, e pa, želim svoje oduševljenje natrag. Jučer mi je skoro izrasla treća ruka od nervoze kada sam stajao u redu sa svojim pismom u nervoznoj šaci, iza tipa koji je imao TRIDESET kuveri čije se žute površine nisu vidjele od tona markica kojim ih je oblijepio. I da stvar bude još bolnija, svaku kuvertu je slao na poseban i jedinstven način: ova je išla avionom (tri minute udaranja po tastaturi dok kompjuter shvati i obračuna lihvarsku tarifu), ona tamo kombijem, ona pak Pony Expressom... I tako u nedogled. Odustao sam, otišao u butigu, odnio spenzu doma, izašao van, izbrojio koliko u mravinjaku ima mrava, napojio gladne gujavice i vratio se u poštu. I došao na red, nemreš bilivit. Slanje pisma trajalo je pola minute. Sada chorus: jučer, dok je Miško visio na internetu i divio se blogovima koje pišu iskompleksirane četrnaestogodišnjakinje o tome kako su najbogatije na svijetu, imaju kuul dečke i brdo love za brisat snobovske male šupčiće, Myrtus i ja smo usavršavali moj disco fox (or whatever) i zaključili da bismo mogli do malo češće radit. Pitavši Njega s velikim O da nam se pridruži u pingvinskom geganju, dobili smo mumljatorski odgovor da ga ne smetamo dok proučava anatomiju missperfect.jasamkrava.blog.hr i inih blogova jednako povraćajućeg sadržaja. Konstatirao je kako su te cure zapravo savršeno pametne i pišu te blogove samo da bi prcale ljude i umirale od smijeha čitajući bijesne i prijeteće komentare tipa „objesit ću te kujo smrdljiva, znam gdje živiš!!!“. Po njemu, sve te cure su maheri u prcanju. Također je rekao kako će obrisati svoj blog (koji je nakon debitantskog posta ostao suh poput devinog izmeta u Sahari) i napraviti novi na kojem će on podjednako prcati ljude. HAHAHAHAHAHA, ovaj blog mu je umro od zanemarivanja, mogu MISLIT koliko će samo sjaja pobrati taj novi jadnik, vjerojatno jedan post manje, hahahahahahahahahahahahahahaha!!! Ma šalim se ja, dragi moj Ti s velikim Ja, jedva čekam da se pojaviš na internetu :))))) I tako se Medo zabavlja, u međuvremenu dok je ovo pisao, obavio je razgovor s roditeljima, pospremio dnevni boravak (lažem, nisam) i sveudilj slušao Linkin Park i ovu predivnu pjesmu. Još mi nije dosadila ali vjerujem da susjedima jest, mislim da se trenutno gospođa u stanu do mog ne može odlučiti ide li joj na više na nerve sama pjesma ili moja vokalna izvedba iste. Potonje djeluje zastrašućuje ako me slušate kroz dvadeset centimetara jeftinog gipsa, zastrašujuće, kažem, ako ste sa mnom u istoj prostoriji dok pokušavam titrati glasnicama vjerojatno ćete umrijeti u agonizing painu. Što ću, nisam obdaren u tom području, što me pak ne sprječava da i dalje revem kao magarac pred parenje.... Ne da mi se efektno završiti pa smatrajte ovo pametnom poukom za kraj: . |
- 22:49 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu...
Dnevnik.hr |